Slijep čovjek koliko god rječit bio i kakvim god vještinama vladao nije pismen ako ne poznaje brajevo pismo

U okviru Projekta održivosti organizacija slijepih u F BiH, koji Udruženje slijepih Kantona Sarajevo realizuje u partnerstvu sa Savezom slijepih Švedske - SRF, a koji finansira MyRight, 17.juna 2021.godine organizovalo je radionicu promocije Brajevog pisma. Na ovoj promociji učestvovalo je preko 30 slijepih osoba, članova Udruženja i njihovih prijatelja.

Promotor je bio Selmir Isaković. Tim povodom Selmir je pripremio motivaciono pismo, o važnosti poznavanja Brajevog pisma, koje možete pročitati u nastavku:

 Dopustite mi da na početku ovog mog skromnog teksta kao doprinosa afirmaciji brajevog pisma citiram svoju tezu koju sam pominjao na mnogobrojnim skupovima kojima sam prisustovao, ali i u medijskim istupima „Slijep čovjek koliko rječit bio  i kakvim god vještinama vladao nije pismen ako ne poznaje brajevo pismo".

Obzirom da sam slijep od rođenja taktilna percepcija mi je bila i ostala važna u poimanju svega što me okružuje i mom načinu spoznaje svega što se nalazilo u ambijentu oko mene.

U ranim danima djetinjstva dok još nisam došao na školovanje u nekadašnji Zavod a danas Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu Sarajevo, igrao sam se i družio sa svojim vršnjacima pa i onima nešto starijim i nisam tada spoznavao šta to znači da neko ne vidi iako sam od njih čuo „Selmir ne vidi", ali i dalje je bio upitnik „A šta je to?".

Dosta vremena sam provodio i sa mojim starijim rođakom Munirom koji mi je jednog dana rekao da ja neću ići u školu sa djecom s kojom se družim već u Sarajevo, ali ja svega toga i nisam bio nešto svjestan sve do momenta dok me otac stvarno nije doveo u Nedžariće i ostavio u internatu. Ja sam tada to doživljavao kao neku izdaju i cijeli dan nisam htio komunicirati ni sa kim. Sjećam se da sam se svađao što moram na spavanje poslije večere i što moram naveče jesti paštetu, jer to se u te sate ne jede. Tada sam došao u predškolsko odjeljenje a po preporuci komisija za kategorizaciju kako bi se lakše prilagodio ambijentu u kom ću boraviti i školovati se. Dopustite mi da kažem da moje prve spoznaje o brajevom pismu nisu bile kroz taktilne tačkice već kroz jedna kolica, a evo i kako. Ante Bartulović kojeg nekadašnji učenici Zavoda pamte kao ne samo vrsnog majstora za popravku brajevih mašina nego i kao inovatora, doveo me tako do pomenutih kolica jedne subote kada je bio dežurni. Pitao me šta je ovo, a ja sam rekao neka kolica. Onda me je pitao „Koliko ima pregrada?". Prebrojao sam ih i bilo je 6. Nakon toga mi je objasnio da toliko ima tačkica i da je to pismo koje ću ja naučiti i da se zove brajevo. Kako sam bio znatiželjan donio mi je i neku knjigu i dopustio mi da je dotaknem, a ja sam pitao „Ali nemam olovku. Kako ću pisati?". Onda mi je pokazao i mašinu i moja znatiželja bila je još veća. Moja nastavnica Jelica Mučibabić pokušavala je da me dodatno zainteresuje jer je vidjela da sam se i te kako znatiželjan, a mojim pitanjima nikad kraja. U ljeto sam se rastao sa ovom nastavnicom i onda u jesen, kao prvačić, krenulo je sve ono što je sastavni dio obrazovanja, bukvar i lagano savladavanje slovo po slovo. Pamtim onaj dan kad smo mogli da pročitamo onu čuvenu kratku pjesmicu na kraju koja je glasila.

„Svršili smo bukvar, znamo slova sva, sad će novu radost čitanka da da!"

Dobro pamtim koliko je muke Olga Bošković imala da me nauči da razlikujem č i ć, ali nije odustala i uspjelo je.

Tako je brajevo pismo za mene postalo nešto što se podrazumijeva i nije imalo alternativu. U sjećanju mi je i jedan ljetni raspust kada su djeca iz komšiluka, ali i moji rođaci i rodice zainteresovano slušali o brajevom pismu, a ja se pravio važan kao kakav profesor i kada sam svakome od njih na komadić papira napisao njegovo ime, naravno, na brajevom.

Najteži dio života za mnoge od nas sigurno je bio period devedesetih kada je u BiH bjesnio rat i kada sam se pitao šta će biti sa našom školom jer je moje obrazovanje prekinuto sa početkom rata. I danas mi je u sjećanju povratak u školu 10.03.1997. godine i sve ono što smo prošli tih dana. Tada nije bilo nijedne knjige kada su u pitanju nastavni predmeti koje smo izučavali i sve smo pisali na brajevoj mašini kako bi imali kakvu takvu literaturu za učenje. Na svu sreću u školi je zaživjela brajeva štamparija u kasnijim godinama pa mi je drago da brajeva literatura više nije problem.

Po završetku mog školovanja druženje sa brajevim pismom se nastavlja i traje do današnjih dana.

Na radiju sam počeo raditi najprije kao saradnik, a kasnije i kao uposlenik i sve svoje pripreme, planove rada i izvještaje sam pisao na brajevom pismu.

Nove tehnologije koje su tih dana polako počele da ulaze i među nas slijepe sam polako savladavao i koristio, ali nije mi bilo ni na kraj pameti da zbog toga prestanem koristiti brajevo pismo.

U svakoj emisiji za mene je bilo sasvim prirodno da na stolu u studiju bude koncept emisije i raspored sadržaja za emitovanje napisan na brajevom pismu bez obzira da li smo tu bili samo tonski realizator i ja ili smo imali i goste.

A onda mi se 2005. godine ukazala, po prvi put, prilika da budem edukator za brajevo pismo. Na inicijativu Suada Skopljaka u Zenici gdje sam tada živio počeli smo edukaciju kasnije oslijepljelih osoba za osposobljavanje na brajevom pismu. Na našu sreću aktivnost je prepoznata i kod donatora i kod slijepih i za 6 mjeseci intenzivnog rada koji je bio prezentovan i široj javnosti, imali smo odlične rezultate. Nismo imali brajev printer i sve matertijale za edukaciju sam kucao na brajevoj mašini svakom pojedincu koji je učestovao u procesu edukacija. Uradio sam i audio skriptu „Šta je važno znati o brajevom pismu?".

Tih dana realizovana je i javna tribina o brajevom pismu kojoj je prisustovalo dosta mladih ljudi koji nisu slijepe osobe. Kao kruna svega bila je i manifestacija 50 godina rada Udruženja slijepih Zenica gdje je referat na brajevom pismu pročitao Šerif Patković, a sačinila ga je grupa nas aktivista Udruženja.

Životni put me 2010. godine, ponovo,  dovodi u Sarajevo, gdje i danas živim sa odabranicom svoga srca. Brajevo pismo je i sada prisutno i ona ista mašina koja je sa mnom prošla mnogo toga još uvijek je tu.

Poseban izazov bio je kada sam 2011. godine prvi put pozvan da u Francuskoj međunarodnoj školi održim djeci prezentaciju o tome kako slijepi žive i rade u svakodnevici sa posebnim akcentom na brajevo pismo. Kažem prvi put jer se to nastavilo i u kasnijim godinama i ponovo će se aktivirati nakon pandemije, jer smo i ja i njihovo osoblje bili mišljenja da se o tome baš i ne bi moglo govoriti online.

U muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH u Sarajevu radio sam na prilagodbi pjesama Nasihe Kapidžić Hadžić koje su prezentovane na izložbi o njenom radu i djelovanju pod nazivom „Vezeni most". Tako su djeca iz svih škola u Kantonu Sarajevo mogla da vide i osjete kako to izgleda brajevo pismo. Ova adaptacija i danas se čuva u ovom muzeju.

Na kraju mi dopustite da pozovem ljude koji su kasnije izgubili vid da bar daju šansu brajevom pismu da uđe u njihove živote i postane dio njihove svakodnevice. Nas ostale nije potrebno podsjećati na značaj ovih tačkica, ali, ipak, budimo svjesni da bez brajevog pisma ništa u našim životima ne bi bilo isto.

Sarajevo, 14.06.2021. godine

Selmir Isaković