U okviru Projekta održivosti organizacija slijepih u F BiH, koji Udruženje slijepih Kantona Sarajevo realizuje u partnerstvu sa Savezom slijepih Švedske - SRF, a koji finansira MyRight, 4.januara 2021.godine organizovalo je online promociju Brajevog pisma. Na ovoj promociji učestvovalo je preko 50 slijepih osoba sa područja zapadnog Balkana.
Promocija je organizovana u povodu obilježavanja svjetskog dana Brajevog pisma, a promotor je bio Gradimir Kragić. Tim povodom Gradimir je pripremio motivaciono pismo, o važnosti poznavanja Brajevog pisma, koje možete pročitati u nastavku:
Bio je septembar 1964. godine kada sam sjeo u neku od
zadnjih klupa prvog razreda četvororazredne škole u Vrućici. Nas 30 učenika
prvačići i nekoliko onih koji su ponavljali razred. U četvororazrednoj školi u
Vrućici te jeseni nije bilo dovoljno učionica pa je moj razred bio smješten u
seoskom zadružnom domu. Iz dvorišta doma smo gledali u školu i njeno dvorište.
Učiteljica Vukosava, njoj prvi radni, meni prvi školski dan. Kada su me stariji
drugari pitali kako je u školi, ja sam rekao da ne idem u školu, ja idem u dom.
Nakon zimskog raspusta školu su renovirali i onda su svi učenici bili u školi.
Tako sam ja prvo krenuo u dom a tek nakon zimskog raspusta krenuo u školu.
Bio je septembar 1968. godine kada sam sjeo u neku od
prvih klupa petog razreda osnovne škole u Tesliću. Škola u Vrućici je bila
četvororazredna pa smo nakon četiri školske godine svi prelazili u peti razred
u školu u gradu. Opet nas je 30 učenika ali su to sada neki drugi učenici. Tu
su oni koji su iz grada ali i nas nekoliko iz drugih škola u okolini grada.
Sada nemam učiteljicu već nastavnike koji se mjenjaju svakog časa a jedan od
njih je razredni starješina. Razredni starješina mog 5/3 razreda je Josip,
nastavnik Srpsko-Hrvatskog jezika.
Bio je septembar 1972. godine kada sam sjeo u u neku
od klupa kombinovanog C2 razreda u zavodu za slepu decu i omladinu Veljko
Ramadanović u Zemunu. U razredu je samo nas 7 učenika. U ovu školu sam došao
jer sam nakon dugotrajnog liječenja izašao iz bolnice kao potpuno slijepo lice
a sa preporukom da školovanje što hitnije treba da nastavim u nekoj specijalnoj
školi za slijepe. Prekid mog školovanja je trajao nekoliko godina pa je
predloženo da nedovršene razrede osnovne škole završavam po kombinovanom i
ubrzanom programu. Namjera mojih roditelja je bila da nakon izlaska iz bolnice
u decembru 1971. godine već u februaru budem u školi. Otac je posjetio školu u
Sarajevu, Derventi i Zemunu. Samo su ovi iz Zemuna obećali da bih mogao nastaviti
školu od drugog polugodišta pa je odluka roditelja bila da idem u Zemun. Ipak
birokratija se ispriječila i potrebna dokumentacija kao što je kategorizacija,
rješenje o troškovima školovanja i ostalo su moj odlazak u Zemun pomjerili za
septembar 1972. godine.
Još tokom dugotrajnog liječenja u očnoj klinici
Sarajevo sreo sam neke mlade slijepe
osobe koje su bile učenici škole za slijepe u Sarajevu. Ja sam još imao dobre
ostatke vida i asistirao sam im da odu do toaleta, trpezarije na ručak i
slično. Neko od njih je pričao i o Brajevom pismu. Meni su još u glavi bila
videća slova, matematički simboli i nekoliko znakova električnih šema jer sam
se interesovao za elektrotehniku i čitao časopise tehničke novine. Čekajući na
odlazak u Zemun probao sam oštrim šarafcigerom da na papiru pišem taktilna
videća slova ali nije išlo.
Već prvog dana u Zemunu nastavnik Marko mi je dao
Brajevu tablu i šilo. Bila je to teška teleoptikova tabla i moj prvi dodir sa
njom je u meni stvorio mnogo nezadovoljstva, očekivao sam nešto drugo. Prva
zadaća je bila da pišem šestotačku. Bušio sam tačke, čas iz desno u lijevo, čas
obrnuto, čas odozgo na dole. Nisam mogao da kontrolišem redove, jednostavno bio
je to haos od tačaka na papiru ali i još veći haos od tih istih tačaka u glavi.
Uveče sam poželio da što prije zaspim i da se već sutra probudim u svojoj kući
u Banja Vrućici. I moj školski drug Refik iz Cazina je isto reagovao. On se to
prvo veče već počeo pakovati kako bih sutra ujutro krenuo kući.
Ipak stvari su nekako krenule svojim tokom. Tačke su
na papiru dobijale smisao, ispravno pišem šestotačku, pravim od 1. i 4. tačke
horizontalnu liniju, svatam međusobni odnos tih šest tačaka i pokušavam da u
glavi napravim sve 63 moguće kombinacije, ja i Refik ipak nismo otišli svojim
kućama. Stigao je i 13. oktobar, moj 16. rođendan a ja već pišem i čitam
Brajevo pismo. Mnogo bolje i brže pišem nego što ga čitam. Uvedeni su i dodatni
časovi samo za učenje Brajevog pisma i nas nekoliko starijih učenika smo na tim
dodatnim časovima. Čitamo već tekstove iz nekih knjiga. Svi smo učili Brajevo
pismo i oni koji su imali solidne ostatke vida ali i mi potpuno slijepi.
Za moj 16. rođendan u posjetu mi je došao brat Tihomir
i ja sam mu napisao sva Brajeva slova a on olovkom pored njih videća slova. Tako
smo se dogovorili da ja pišem Brajevo pismo a on će ga dešifrovati i pročitati
roditeljima. Brat je ubrzo nabavio i tablu pa smo se tako dopisivali. U Zemun
sam stigao početkom septembra a prvi dolazak kući je bio sredinom januara,
nakon prvog polugodišta. Brajevo pismo je bio jedini način da kontaktiram užu
familiju, moji roditelji nisu imali fiksne telefone, nisu ga tada imali ni
drugi u Banja Vrućici.
Dolazeći na moj prvi raspust sa sobom sam donio i
jednu Brajevu knjigu. Kada je majka vidjela koliko je debela, pitala me je kako
ću ja toliko toga da pročitam. Odgovorio sam da je to samo jedna takva od mnogo
sličnih knjiga koje moram pročitati da bih završio nedovršene razrede osnovne
škole. Tokom raspusta u posjetu su dolazili neki rođaci, tetka i drugi a majka
je svima pokazivala tu moju knjigu. Svi su se čudili šta to može da piše toliko
samo od tačkica a nema ni jedne slike. Brzo sam zavolio taj haos od tačkica i
složio sva slova u glavi , pisao sam sve što se moglo napisati. Pravio sam
jednostavne tabele, neke lične zabilješke a u košulje u prednji džep ostavljao
papirić na kom je pisala boja košulje.
Školska biblioteka je brzo za mene postala mala, u
školi sam kasnio dvije godine pa su moji interesi za čitanje išli ispred
redovne lektiri i časova Srpsko-Hrvatskog jezika. Pitao sam bibliotekara ima li
nešto što nije iz školskog programa. Dao mi je knjigu o Luju Braju štampanu
prije drugog svjetskog rata. Stara tehnologija štampanja Brajevih knjiga.
Tačkice kao da nisu imale pravilan raspored, svakako razmak među slovima nije
bio jednak u svakoj riječi. Čitajući o Luju zavolio sam tu knjigu jer me je
ličilo da ju je baš Luj štampao svojim pismom i svojim izumom štampanja knjiga.
Bio je ponedeljak, 1. avgust 1977. kada sam počeo da
radim kao telefonista u drvnoj industriji "Borja" u Tesliću. Moja
želja je bila da studiram marksizam na filozofskom fakultetu u Beogradu.
Završio sam srednju trogodišnju školu pa je za upis osim prijemnog trebalo
polagati kvalifikacioni ispit ikoji se sastojao od razlike predmeta. Tog ljeta
sam bio na odmoru na Korčuli u organizaciji Saveza slijepih Bosne i
Hercegovine, more, sunce i sve drugo mi nije dalo da se spremim za
kvalifikacioni i prijemni ispit. Zato ponuda da se zaposlim nakon samo 50 dana
od završetka srednje škole je bilo nešto šta nije trebalo propustiti. Na poslu
samnom je Brajeva tabla, šilo i nešto Brajevog papira. Trebalo je voditi
evidenciju uspostavljenih veza, ponekada zapisati neku poruku i slično. Tabla
je bila najbolje rješenje. Potreba da se nešto piše je bilo sve više i više te
sam nabavljao Brajeve table i ostavljao ih tamo gdje treba da se piše. Dvije su
u kući, kasnije jedna u stanu, jedna na poslu, jedna u radio amaterskom klubu,
jedna u Esperantskom društvu a jedna mala samnom u džepu. I kao što drugi nose
olovku ja sam nosio tablicu i šilo. Zapisivao sam ponekada neki podatak u
društvu u kafani, na ulici i svagdje gdje trebalo da se piše.
Bio je ponedeljak, 28. mart 2005. godine, pozvan sam
kao i drugih više od 900 radnika da sa svog radnog mjesta uzmemo lične stvari i
dokumentaciju o prestanku radnog odnosa. Drvna industrija "Borja"
najveća firma u Tesliću nakon više od 100 godina rada odlazi u stečaj. U
kancelariji sam našao neke lične stvari, kišobran, naravno tablu za Brajevo
pismo i šilo. Nakon 27 godina, 7 mjeseci i 25 dana, ja i moja tablica i šilo
smo nezaposleni na ulici. Kako sam je donio, tako je sada vraćam kući samo su
osjećanja drugačija.
Septembar je 2011. godine, ja sam već penzioner jer za
mene i moju tablu i šilo nije bilo više posla. U prvi razred gimnazije u
Tesliću u školu kreće Boris, slijepa osoba. Zahvaljući projektu "Pomoć
slijepim i slabovidim licima na području opštine Teslić" kojeg finansira
Fondacija za socijalno uključivanje u Bosni i Hercegovini Boris koji je osnovnu
školu završio u školi za slijepe u Derventi kao i za još neke učenike
nabavljene su moderne elektronske bilježnice sa Brajevim redkom i JAWS-om kao
čitačem ekrana. Istovremeno u Organizaciju slijepih koja je tek osnovana stiže
najnoviji Brajevi štampač. I dok podešavam bilježnice i štampač, pored mene je
tabla i šilo da zapišem ako nešto bude trebalo. Zadovoljan sam što nakon 39
godina poslije mog odlska u školu za slijepe i prvim susretom sa Brajevom
tablom, ovi učenici imaju najmoderniju asistivnu tehnologiju i nekako
nezadovoljan što oni ne znaju da pišu sa šilom na tabli.
Septembar je 2020. godine, neki opšti "lock
down", svuda oko nas je covid-19. Kratko sam u Beogradu i pozvan sam kada
sam već tu da dođem na neki radni sastanak u Savez slepih Srbije, raspravlja se
o problematici Brajeve štampe i korišćenje programa za tu štampu. Program DBT
nema odgovarajući standard za Srpski jezik. Raspravlja se o greškama, problemu
sa štampačima a meni dođe da kažem: uzmite tablu i napišite šta treba da se
piše... Ja na svojim tablama nikada nisam imao problema da napišem šta hoću.
Imam Brajevi redak "PacMate" od 20 slovnih
mjesta, kojeg koristim uz računar, imam i neki muzejski primjerak Brajevog
redka iz 80-tih godina, imam Index Braille V2 štampač na kom štampam tekst,
taktilnu grafiku ali se od svojih Brajevih tabla nikada ne odvajam. U torbi uz
laptop u pregradi torbe je i Brajeva tabla i šilo.
Januar je 2021. godine, na Zoom platformi za 4. januar
sam inicirao da se okupimo i obilježimo Svjetski dan Brajevog pisma. Učestvuje
više od 50 učesnika a njih 18 će govoriti. To su učesnici iz svih bivših
Jugoslovenskih republika. I pored Brajevog redka, nekako se najbolje osjećam
kada imam napisan podsjetnik na papiru. Nema tu na radnom stolu mjesta za
mašinu, tabla je nekako najzgodnija. Ipak, tu je malo više teksta a online skup
treba da počne za 30 minuta. Ipak, Brajevi štampač i štampanje tri strane
teksta je najbolje rješenje. Na skupu govori i prof. Evgen Baučar iz Slovenije
i priča kako je bio u rodnoj kući Luja Braja i kako je pisao na tabli na kojoj
je i sam Luj pisao. Prilika da se uporede ona vremena kada Lujevo pismo nisu
priznali jer su zaključili da bi u toj školi mnogi mogli ostati bez posla i ova
vremena modernih tehnologija. Zato su mi tabla i Brajevi redak, tabla i Brajevi
štampač nekako jednako potrebni za svakodnevne aktivnosti.
Moja nešto šira familija se u decembru i januaru
borila sa covid-19, nisam bio u bliskom kontaktu ali razmišljam da je opasnost
da se i ja zarazim više nego moguća. Onda je sve moguće, pa bi bilo dobro da
ostavim neki pisani tekst, neku vrstu testamenta šta da se radi ako i mene
okupira covid-19. Jedna od prvih želja u tom dokumentu je da u slučaju prerane
smrti samnom ode i jedna moja tabla i šilo za pisanje Brajevog pisma. Ne znam
kako je to tamo, koje se tehnologije koriste ali tabla i šilo bi mi dobro došli
da imam priliku nešto zapisati.
Gradimir
Kragić
Teslić,
15. februar 2021.