U
cilju promovisanja Brajevog pisma i motivisanja slijepih osoba da ga nauče i
koriste u svakodnevnom životu Suvad Zahirović, pripremio je svoje motivaciono pismo.
Također
je bio promotor na trećoj radionici koja je održana u Sarajevu 27.11.2020.godine. gdje je prisustvovao
veliki broj slijepih osoba iz Bosne i Hercegovine.
U nastavku vam donosimo Suvadovu toplu,
emotivnu i motivacionu priču o Brajevom pismu:
Jednog jesenjeg, sunčanog dana majka
me odvela seoskom učitelju, svi moji vršnjaci su krenuli u školu, željela je da
i ja budem s njima. I ja sam to želio. Dobri, pametni seoski učitelj je
saslušao majku, mene pomilovao po kosi i rekao: „On ne može ići u redovnu školu
sa ostalom djecom, ali postoji škola za slijepu djecu i najbolje je da ga
pošaljete u tu školu". Majka je poslušala učitelja i počela se raspitivati. Ali
i u ono je vrijeme bilo birokratije i trebalo je proći godinu i više dana da se
majka izbori i da i ja konačno mogu postati đak prvak.
Opet jedan svijetao, sunčan
novembarski dan u Sarajevu. I evo mene u školi. Majka plače, ja plačem, ali
ipak je majka otišla, a mene su odveli u učionicu novim drugovima i novom
početku.
Evo nas u klupama, prvačići željni
znanja, ali još uvijek pomalo smeteni.
Na puno se novih stvari treba brzo naviknuti.
I već prvi čas dobijem pregršt
kestenova i kutiju sa pregradama. Naša učiteljica traži da ubacimo kesten u
„prvu" pregradu u kutiji i tako ponavljamo radnju i naglas govorimo u kojim se
sve pregradama nalaze kestenovi. „Prva, treća, četvrta". „Druga, četvrta,
peta).....
Tablice sa rupicama i ekseri sa
velikim glavama su uskoro zamijenili kestenove i kutije. I opet: „Prva, treća,
četvrta, peta). „U drugom redu: prva, treća, peta" „Druga četvrta, peta).....
I onda jednoga dana počinje se
ostvarivati moj dječački san. Učiteljica je podijelila bukvare i meni i mojim
drugarima.
Na moje iznenađenje u bukvaru sam
našao redove tačkica. Učiteljica je objasnila da su te tačkice slova i da ćemo
uz pomoć bukvara učiti čitati i pisati. Sjećao sam se bukvara mojih rođaka iz
redovne škole: slike i slova. Čak sam velika štampana samostalno naučio. Slike u mom bukvaru su bile
reljefno utisnute na stranice. Prepoznao sam auto, prepoznao bokal, cipelu.....
Uz svaku sliku su bila slova napisana
tačkicama. Negdje u to vrijeme smo naučili da se slova koja učimo zovu Brajeva
slova, a pismo Brajevo pismo.
I tako je počeo moj put sa Brajem, a
novi i novi vidici su mi postajali dostupniji.
U školi je postojala biblioteka i
svako od nas je želio čim prije postati članom. Moji su stariji drugovi i drugarice već posuđivali knjige. S ljubavlju
su čuvali blago kojem su za razliku od nas najmanjih mogli pristupiti. Grabio
sam prilike da barem na trenutak dodirnem stranice ispisanog teksta i još
uvijek se sjećam uzbuđenja koje me obuzimalo kad bi mi to pošlo za rukom.
Nekako pred Novu godinu učiteljica je svim
đacima podijelila nekakve naprave i objasnila da su to mašine za pisanje
Brajevim pismom. Stariji su drugari zavidjeli nama prvačićima. Dobili smo
najsavremenije mašine za brajevo pismo marke Perkins. I ova je mašina i danas
moj stalni pratilac. Tih smo se dana pripremali za prvi zimski raspust na način
da nam je učiteljica izdiktirala tekst koji smo morali napisati na Braju i
ponijeti kući kako bi vježbali tokom zimskog raspusta.
Majci i mojim rođacima sam objasnio da
je to pismo kojim ću ja pisati i pomoću kojeg ću učiti. Samo su gledali u
tačkice i pokušavali odgonetnuti zagonetku, prepoznati oblike slova, ali nije
išlo. Majka je čak željela naučiti to moje pismo kako bi mi pomogla, ali niti
sam ja bio dobar učitelj, a niti je ona imala dovoljno vremena da se tome
posveti.
Veoma brzo je došla i prva čitanka sa
pričama i pjesmicama za djecu. Sjećam se jedne priče pod nazivom: Radoznali
dječak. Ne znam tačno pravi razlog, ali drugovi i ja takmičili smo se ko će
brže napisati naslov ove priče na Brajevom pismu. Danas vjerujem da smo u tom
naslovu prepoznavali sebe.
Prolazili su školski dani, prolazile
godine.
Evo mene na kraju šestog razreda, moji
su dobri drugovi i mlađi i stariji đaci. Jedan od dobrih drugara je osmi razred
i zadužen je za Brajevu školsku biblioteku. Često razgovaramo, često mu pomažem
u slaganju knjiga i izdavanju knjiga za mlađe članove. Jednoga dana stidljivo
velim: „Tako bi volio da nakon što ti završiš osmi ja postanem bibliotekar". I
želja mi se ispunila.
Učenici osmog razreda su prije svih
nas završili školu, a mene kao bibliotekara je čekao veliki posao na kraju
školske godine. Svi razredi su morali vratiti svoje udžbenike na Brajevom pismu
u biblioteku. Uspješno sam obavio zadatak. Knjige su bile složene na njihovo
mjesto. Bio sam tako uzbuđen, tako puno knjiga, tako puno znanja koje nas
čeka.......
Školska Brajeva biblioteka postala je moje carstvo. Bio sam nekako
ponosan, važan. U biblioteci sam uvijek mogao imati svoj mir, da maštam, da
čitam, da pričam sa mojim prijateljima, da skrijemo među knjige naše male
tajne....
U višim razredima osnovne škole mi je
razredni starješina bio nastavnik Anto Bartulović. Čovjek koji je puno
razmišljao o načinima da različite stvari učini dostupne slijepim ljudima.
Inovacije su bile njegovo područje interesovanja. U vrijeme kad sam ja pohađao
školu konstruisao je Tiflograf, spravu pomoću koje smo mi djeca mogli crtati na
papiru, a pomoću koje je na papiru trag ostajao u obliku nizova tačaka. I opet,
modifikacija Brajevog pisma.
Braj me je, kao i puno, puno slijepih
ljudi, odveo daleko i otvorio mnoštvo mogućnosti. Ako bi se sjećao svih zgoda
vezanih za Brajevo pismo uzelo bi to puno puno prostora da se one zabilježe, a
puno vremena ljudima koji bi sve to čitali.
Sjećam se studentskih dana i reakcije
nekih djevojaka kad su nas srele na hodniku studentskog doma i kad su nemogavši
oteti se utisku jedna drugoj doviknule: „hej, stani, vidi ovo. Nikad nisam vidjela
ovoliko knjiga na jednom mjestu". Mi smo prasnuli u smijeh znajući koliko malo
prostora zauzima količina teksta na običnom pismu koja je bila u knjigama koje
smo mi nosili.
I danas u vrijeme novih tehnologija
koje pružaju neviđene mogućnosti za slijepe ljude, Brajevo pismo je
neprevaziđeno i nenadomjestivo. Možete se naučiti da koristite nosače zvuka na
kojima su pohranjene bilješke, možete koristiti sintetizatore govora i pametne
telefone, ali da bi ste čitali poeziju, da bi ste je doživjeli, nema
alternative staroj dobroj Braici.
I za sami kraj ovog mog prisjećanja i
podsjećanja na značaj Brajevog pisma u životima slijepih ljudi ću ispričati
anegdoticu iz privatnog života.
Naime, uobičajili smo bili da našoj
kćeri prije spavanja čitamo razne priče. Skoro je uvijek to činila moja
supruga. Ali, jedne je večeri naša kćerkica poželjela da ja čitam priču. I
pristao sam. Za razliku od večeri kad je mama čitala priče ja sam ugasio
svjetlo i čarolija je počela. U mraku se čuo samo moj glas i tiho šuštanje od
povlačenja prstima po tačkicama. Kao da je negdje tiho, tiho šumilo more.
Čarolija je bila zadivljujuća, a ja sam kao otac dobio novu ulogu. Kćerka je
jako, jako rijetko željela da joj mama ponovo čita priče.
Volio bih kad bi slijepi ljudi doista
vrednovali značaj Brajevog pisma i prihvatili ga kao dio identiteta slijepih.
Jer, možemo koristiti nove tehnologije, možemo imati pristup novim znanjima,
ali, ako ne poznajemo i ne koristimo Brajevo pismo ostat ćemo uskraćeni za
pismenost koja je karakteristika svih ljudi, a odreći ćemo se i dijela našeg
identiteta.
Suvad Zahirović
Tuzla, novembar 2020.