BRAJ I JA

Svima nam je poznato da naša država ne daje adekvatnu podršku slijepim osobama u procesima njihovog osposobljavanja za samostalan život. Ovo se posebno odnosi na mogućnosti korištenja Brajevog pisma što podrazumijeva obuku za čitanje i pisanje Brajevog pisma i nabavku neophodnih pomagala. To je obeshrabrilo i slijepe osobe pa je sve manje slijepih osoba koje koriste ili znaju čitati i pisati Brajevo pismo. Svjesni te činjenice, a uzimajući u obzir preporuke Svjetskog saveza slijepih, Udruženje slijepih Kantona Sarajevo je u okviru Projekta koji finansira MyRight, pokrenulo aktivnosti koje imaju za cilj promociju Brajevog pisma, naročito među slijepim osobama.

U Udruženju slijepih , u povodu obilježavanja Međunarodnog dana slijepih organizovana je treća radionica na kojoj je promovisano brajevo pismo.

Promotor Brajevog pisma na ovoj radionici bio je Vehid Hajduković

U nastavku teksta možete pročitati njegovo motivaciono pismo:

BRAJ I JA

U jednom pitomom bosanskom selu rođen sam kao slijepo dijete. S obzirom da je mojim roditeljima to bio već treći slučaj, nastanak mene nije im preteško pao. Moje odrastanje naizgled je prolazilo bez problema, jer su valjda roditelji imali „uhodan sistem" odgoja slijepog djeteta. Mnogi tvrde da sam izrastao u umiljatog dječačića, a ja još uvijek nisam pojmio svoj nedostatak. Ono malo vida što sam sa sobom donio zakoračivši u život koristio sam kako sam znao i umio. Kao i za ostalu djecu, i za mene je livada bila livada, kuća bila kuća, drvo bilo drvo, ali brzo sam shvatio da su u očima iste ove djece te stvari ipak bile nešto drugačije. Dakle, vrlo brzo sam shvatio da sam, ustvari, slijep.

Sa navršenih sedam godina krenuo sam u Zavod za slijepu djecu u Sarajevu „da učim školu". Ni za taj odlazak od kuće roditelji naizgled nisu marili, jer sam im ja bio treće iskustvo. Prvi školski dani meni bijaše pomalo čudni, ali kažu da je to slučaj i kod sve ostale djece. Sa ono malo vida i uz pomoć dosta svjetla počeo sam tamnim flomasterom po bijelom papiru škrabati debele grafičke oblike što se slovima zovu. Čini mi se da sam zavolio školu, ali sam se u nju definitivno zaljubio kada sam krenuo učiti brajevo pismo. Učitelji i ja brzo smo shvatili da samo brajevo pismo može donijeti rezultate.

Tačkica po tačkica... i nastajaše slova. Slovo po slovo formiraše riječi. Od tih istih riječi vrlo brzo nastadoše kratke, pa i one malo duže rečenice. Vremenom su te iste rečenice pisane brajevim pismom formirale prve literarne radove kojih se i danas s radošću sjetim. Jedva sam čekao odlazak na raspuste da bi sa svojim vršnjacima pričao o školskim iskustvima. Njihova su nekako sva bila ista i razlikovala se od mojih. Tek kad sam kamenčićima na zemlji istačkao njihova imena brajevim pismom, shvatili su i zašto.

Godina po godina, razred po razred, tako se odmotavalo moje školsko klupko. Što sam se više uspinjao ka višem razredu, sve više sam volio brajevo pismo i sve više shvatao njegov značaj. Nije bilo prisutno samo na školskoj nastavi, već je veoma brzo postalo i moja svakodnevnica. Male zabilješke, velike želje, pa i pokoje tajno pisamce, sve je to bilo uredno ispisivano brajevim pismom. Svaka do tada pročitana knjiga, svaka društvena igra, skoro svaka životna aktivnost, već tada je u pozadini imala brajevo pismo. Već tada sam zamišljao svoj samostalan život koji ću u potpunosti prilagoditi sebi uz pomoć brajevog pisma. Zamišljao sam se kako samouvjereno otvaram poklopac kutije sa natpisom „Kafa". Bio sam u sebi ponosan zamišljajući kako u supu sipam prah iz kutijice sa natpisom „biber".

Krenuh u srednju školu. Iskustva nova, obaveza mnogo više, a navike iste. Sve će biti mnogo lakše kada znaš kako ih rješavati. Stara dobra brajica. I tako, godina za godinom, i taj dio života, kažu najljepši, prohuja kao vihor. Često se sa ponosom sjetim kako sam pred golemim auditorijem čitao svoj maturski rad istipkan na brajevoj mašini.

Prošlo je od tada dosta godina. Obistini se slućeni poklopac sa natpisom „Kafa"; naslutih sebi kutijicu sa brajevom napomenom da je u njoj biber. Tu je još mnogo ceduljica. Zahvaljujući brajevom natpisu, sinoć sam sebi ispunio želju – poželio sam obući crvenu košulju. Valjda se niko neće zavući u moj ormar i zamijeniti ceduljice.

I na svome poslu se družim s tačkicama, valjda je život tako htio. Ispod mojih jagodica, tačku po tačku, slovo po slovo, i tako redom, izlaze knjige koje sa nestrpljenjem iščekuju mnogi moji slijepi prijatelji. Neću ih razočarati. Sve dok budem mogao samo za njih proizvodit ću to tačkasto carstvo.

Jer bez brajevog pisma, jednostavno, NE MOGU, NE ŽELIM I NEĆU!!!