Nastavljena promocija Brajevog pisma

Udruženje slijepih Kantona Sarajevo je 8.jula 2020.godine, za svoje članove, organizovalo radionicu promocije Brajevog pisma. Radionica je organizovana u prostorijama preduzeća TMP u Nedžarićima, poštujući propisane mjere u vezi sa pandemijom Covid 19.

Promotorica je bila Amina Hadžić dugogodišnja članica Udruženja, koja od svoje 5. godine koristi Brajevo pismo.

Prisutni članovi su diskutovali o važnosti Brajevog pisma, značaju njegove praktične primjene i potrebi da se izvrši standardizacija Brajevog pisma u BiH.

Ova aktivnost organizovana je u okviru projekta  "Unapređenje dugoročne  održivosti  Udruženja slijepih  Kantona Sarajevo i drugih organizacija slijepih u Federaciji  BiH kroz edukaciju, zagovaranje i podizanje svijesti" koji u partnerstvu sa Savezom slijepih Švedske realizuje Udruženje slijepih Kantona Sarajevo, a uz finansijsku podršku MyRight iz Švedske.

U cilju promovisanja Brajevog pisma i motivisanja slijepih osoba da ga nauče i koriste u svakodnevnom životu Amina Hadžić, članica Udruženja, pripremila je motivaciono pismo, koje je prezentirala na ovoj  radionici, a možete ga u cjelosti pročitati u nastavku:

ZNAČAJ  UPOTREBE  BRAJICE

Brajevo pismo je izmislio Luj Braj koji zaslužuje duboko poštovanje i svakodnevno podsjećanje za sve slijepe koji koriste brajicu.

Luj Braj je rođen 4. 1. 1804. godine, oslijepio u trećoj usljed infekcije očiju. Njegova mecena, plemkinja ga šalje u prvu školu za slijepe u Parizu. Tu je Luj naučio ogromna pisana reljefna slova koja su bila izuzetno nepraktična pa je jedna rečenica znala zauzimati cijelu stranicu. Inspirisan tačkastim vojnim kodom kojeg je vojni kapetan Barbije pokazivao učenicima škole, Luj je u svojoj petnaestoj godini napravio sistem tačkastog pisma za slijepe. Nažalost, taj sistem nije imao širu primjenu za vrijeme njegovog života, jer su se nastavnici plašili prevelikog osamostaljenja slijepih, a to bi značilo da bi oni ostali bez posla. Naravno, brajev sistem je zaživio tek dvije godine nakon Lujeve smrti 1854., a 1878. na svjetskom kongresu slijepih je zvanično proglašen međunarodni brajev sistem za slijepe koji se danas koristi u cijelom svijetu i na svim jezicima. Evropske akademije nauke i umjetnosti su brajev sistem proglasile najvećim tehničkim dostignućem devetnaestog vijeka. Generalna skupština UN je 2018. proglasila 4. januar danom brajice čija je svrha da se podiže svijest o značaju brajice.

Iako su danas tehnološka dostignuća jednako dostupna i slijepima, brajevo pismo je nezamjenljivo  za obrazovanje, zapošljavanje, prilagođavanje predmeta u okruženju čime slijepa osoba postaje samostalna ostvarujuću svoju ulogu u društvenom, političkom, kulturnom, ekonomskom i informativnom životu.

Svakako, svaka slijepa osoba, koja koristi brajicu, može vrlo lično ispričati svoju priču upotrebe brajice. Moja priča datira od pete godine života i pratiti će me do kraja života.

U petu godinu života sam ušla kao zdrava, nestašna i izrazito znatiželjna djevojčica uživajući u igri, loveći leptire i učeći latinicu sa starijima. Uskoro sam se razboljela pa sam i u bolnici našla djecu s kojom sam se igrala, a neizostavno sa mnom je bila i knjiga Zlatni ključić koju sam slovkala kad sam morala mirovati.

Međutim, spletom nesretnih okolnosti u jednom danu sam izgubila vid. I dalje sam mogla skakati sa djecom, jer sam prethodno upoznala prostor bolnice, ali moja knjiga je bila samo običan blok papira što mi je izazvalo pravi šok, jer, valjda dijete tog uzrasta ne može percipirati pojam sljepoće.

Pošto je moj babo radio u firmi pored saveza slijepih, obratio se u savez za savjet i za početak je dobio bukvar. Kad sam uzela bukvar u ruke i dotakla tačkice, vratila mi se radost i ljubopitljivost. Pitala sam babu, koje je ovo, a koje je ono slovo, a on mi je strpljivo objašnjavao. Ja sam mu se divila kako zna i slova od tačkica, a onda mi je rekao pored tih tačkica imaju i slova pisana ćirilicom. Znala sam za latinicu, pa naučila da se te tačkice zovu brajevo pismo, ali novo čuđenje: šta je sad i ćirilica?

Uskoro nakon oporavka i izlaska iz bolnice neki čiko iz saveza mi je pokazao kako se i piše brajevo pismo sa šilom na tabli. Odlaskom u školu, pored slova koja sam već znala, naučila sam muzičku notaciju, brojeve, simbole i sve što se moglo tačkati.

Tabla i šilo su mi postali svakodnevni pa sam u gimnaziji i fakultetu pravila bilješke na časovima kao i ostali studenti olovkom, pisala referate i seminare na brajevom pismu da bih ih ja mogla prezentirati.

Završila sam za profesora filozofskih i socioloških disciplina i zaposlila se u projektantsku biblioteku elektro-građevinskog inženjeringa. Naravno, da nije bilo brajice, ne bih mogla obavljati taj posao. Tu sam svu evidenciju i katalogizaciju pisala na brajici, a na svakoj knjizi i ostaloj bibliotečkoj građi sam pisala naljepnice na kojima je bio ispisan brajicom evidencioni broj, naslov, ime autora i izdanje.

Dio radnog vijeka sam radila i kao bibliotekar u školskoj biblioteci gdje sam primjenila prethodna iskustva primjene brajice u radu. Pošto su tu biblioteku koristila djeca oštećenog vida, stavila sam brajične oznake i na vrata, obilježila brajicom sve stavke na školskom aparatu za kafu  itd.

16 godina školovanja i 40 godina rada za mene bi bili samo pusti san da nisam koristila brajicu. Naravno, i moj privatni život je u znaku brajice sa naljepnicama na kućanskim aparatima, raznim teglama, začinima, svilenim trakama na odjeći na kojima su naljepnice kao legenda za odjevni predmet (boja, model, sa čim se kombinuje i slično).

Neki naši drugari su pjevali i pjesme brajici, a ja, kad bih bila spisateljica, napisala bih  o brajici i njenom značenju, najčitanije djelo na svijetu.

Sarajevo, 2. 7. 2020. godine  

                                                       Amina Hadžić