Volio bih kad bi slijepi ljudi doista vrednovali značaj Brajevog pisma i prihvatili ga kao dio identiteta slijepih

U cilju promovisanja Brajevog pisma i motivisanja slijepih osoba da ga nauče i koriste u svakodnevnom životu Suvad Zahirović, pripremio je svoje motivaciono pismo.

Također je bio promotor na trećoj radionici koja je održana u Sarajevu  27.11.2020.godine. gdje je prisustvovao veliki broj slijepih osoba iz Bosne i Hercegovine.

 U nastavku vam donosimo Suvadovu toplu, emotivnu i motivacionu priču o Brajevom pismu:

Jednog jesenjeg, sunčanog dana majka me odvela seoskom učitelju, svi moji vršnjaci su krenuli u školu, željela je da i ja budem s njima. I ja sam to želio. Dobri, pametni seoski učitelj je saslušao majku, mene pomilovao po kosi i rekao: „On ne može ići u redovnu školu sa ostalom djecom, ali postoji škola za slijepu djecu i najbolje je da ga pošaljete u tu školu". Majka je poslušala učitelja i počela se raspitivati. Ali i u ono je vrijeme bilo birokratije i trebalo je proći godinu i više dana da se majka izbori i da i ja konačno mogu postati đak prvak.

Opet jedan svijetao, sunčan novembarski dan u Sarajevu. I evo mene u školi. Majka plače, ja plačem, ali ipak je majka otišla, a mene su odveli u učionicu novim drugovima i novom početku.

Evo nas u klupama, prvačići željni znanja, ali još uvijek pomalo  smeteni. Na puno se novih stvari treba brzo naviknuti.

I već prvi čas dobijem pregršt kestenova i kutiju sa pregradama. Naša učiteljica traži da ubacimo kesten u „prvu" pregradu u kutiji i tako ponavljamo radnju i naglas govorimo u kojim se sve pregradama nalaze kestenovi. „Prva, treća, četvrta". „Druga, četvrta, peta).....

Tablice sa rupicama i ekseri sa velikim glavama su uskoro zamijenili kestenove i kutije. I opet: „Prva, treća, četvrta, peta). „U drugom redu: prva, treća, peta" „Druga četvrta, peta).....

I onda jednoga dana počinje se ostvarivati moj dječački san. Učiteljica je podijelila bukvare i meni i mojim drugarima.

Na moje iznenađenje u bukvaru sam našao redove tačkica. Učiteljica je objasnila da su te tačkice slova i da ćemo uz pomoć bukvara učiti čitati i pisati. Sjećao sam se bukvara mojih rođaka iz redovne škole: slike i slova. Čak sam velika štampana  samostalno naučio. Slike u mom bukvaru su bile reljefno utisnute na stranice. Prepoznao sam auto, prepoznao bokal, cipelu.....

Uz svaku sliku su bila slova napisana tačkicama. Negdje u to vrijeme smo naučili da se slova koja učimo zovu Brajeva slova, a pismo Brajevo pismo.

I tako je počeo moj put sa Brajem, a novi i novi vidici su mi postajali dostupniji.

U školi je postojala biblioteka i svako od nas je želio čim prije postati članom. Moji su stariji drugovi i drugarice već posuđivali knjige. S ljubavlju su čuvali blago kojem su za razliku od nas najmanjih mogli pristupiti. Grabio sam prilike da barem na trenutak dodirnem stranice ispisanog teksta i još uvijek se sjećam uzbuđenja koje me obuzimalo kad bi mi to pošlo za rukom.

Nekako pred Novu godinu učiteljica je svim đacima podijelila nekakve naprave i objasnila da su to mašine za pisanje Brajevim pismom. Stariji su drugari zavidjeli nama prvačićima. Dobili smo najsavremenije mašine za brajevo pismo marke Perkins. I ova je mašina i danas moj stalni pratilac. Tih smo se dana pripremali za prvi zimski raspust na način da nam je učiteljica izdiktirala tekst koji smo morali napisati na Braju i ponijeti kući kako bi vježbali tokom zimskog raspusta.

Majci i mojim rođacima sam objasnio da je to pismo kojim ću ja pisati i pomoću kojeg ću učiti. Samo su gledali u tačkice i pokušavali odgonetnuti zagonetku, prepoznati oblike slova, ali nije išlo. Majka je čak željela naučiti to moje pismo kako bi mi pomogla, ali niti sam ja bio dobar učitelj, a niti je ona imala dovoljno vremena da se tome posveti.

Veoma brzo je došla i prva čitanka sa pričama i pjesmicama za djecu. Sjećam se jedne priče pod nazivom: Radoznali dječak. Ne znam tačno pravi razlog, ali drugovi i ja takmičili smo se ko će brže napisati naslov ove priče na Brajevom pismu. Danas vjerujem da smo u tom naslovu prepoznavali sebe.

Prolazili su školski dani, prolazile godine.

Evo mene na kraju šestog razreda, moji su dobri drugovi i mlađi i stariji đaci. Jedan od dobrih drugara je osmi razred i zadužen je za Brajevu školsku biblioteku. Često razgovaramo, često mu pomažem u slaganju knjiga i izdavanju knjiga za mlađe članove. Jednoga dana stidljivo velim: „Tako bi volio da nakon što ti završiš osmi ja postanem bibliotekar". I želja mi se ispunila.

Učenici osmog razreda su prije svih nas završili školu, a mene kao bibliotekara je čekao veliki posao na kraju školske godine. Svi razredi su morali vratiti svoje udžbenike na Brajevom pismu u biblioteku. Uspješno sam obavio zadatak. Knjige su bile složene na njihovo mjesto. Bio sam tako uzbuđen, tako puno knjiga, tako puno znanja koje nas čeka.......

Školska Brajeva biblioteka  postala je moje carstvo. Bio sam nekako ponosan, važan. U biblioteci sam uvijek mogao imati svoj mir, da maštam, da čitam, da pričam sa mojim prijateljima, da skrijemo među knjige naše male tajne....

U višim razredima osnovne škole mi je razredni starješina bio nastavnik Anto Bartulović. Čovjek koji je puno razmišljao o načinima da različite stvari učini dostupne slijepim ljudima. Inovacije su bile njegovo područje interesovanja. U vrijeme kad sam ja pohađao školu konstruisao je Tiflograf, spravu pomoću koje smo mi djeca mogli crtati na papiru, a pomoću koje je na papiru trag ostajao u obliku nizova tačaka. I opet, modifikacija Brajevog pisma.

Braj me je, kao i puno, puno slijepih ljudi, odveo daleko i otvorio mnoštvo mogućnosti. Ako bi se sjećao svih zgoda vezanih za Brajevo pismo uzelo bi to puno puno prostora da se one zabilježe, a puno vremena ljudima koji bi sve to čitali.

Sjećam se studentskih dana i reakcije nekih djevojaka kad su nas srele na hodniku studentskog doma i kad su nemogavši oteti se utisku jedna drugoj doviknule: „hej, stani, vidi ovo. Nikad nisam vidjela ovoliko knjiga na jednom mjestu". Mi smo prasnuli u smijeh znajući koliko malo prostora zauzima količina teksta na običnom pismu koja je bila u knjigama koje smo mi nosili.

I danas u vrijeme novih tehnologija koje pružaju neviđene mogućnosti za slijepe ljude, Brajevo pismo je neprevaziđeno i nenadomjestivo. Možete se naučiti da koristite nosače zvuka na kojima su pohranjene bilješke, možete koristiti sintetizatore govora i pametne telefone, ali da bi ste čitali poeziju, da bi ste je doživjeli, nema alternative staroj dobroj Braici.

I za sami kraj ovog mog prisjećanja i podsjećanja na značaj Brajevog pisma u životima slijepih ljudi ću ispričati anegdoticu iz privatnog života.

Naime, uobičajili smo bili da našoj kćeri prije spavanja čitamo razne priče. Skoro je uvijek to činila moja supruga. Ali, jedne je večeri naša kćerkica poželjela da ja čitam priču. I pristao sam. Za razliku od večeri kad je mama čitala priče ja sam ugasio svjetlo i čarolija je počela. U mraku se čuo samo moj glas i tiho šuštanje od povlačenja prstima po tačkicama. Kao da je negdje tiho, tiho šumilo more. Čarolija je bila zadivljujuća, a ja sam kao otac dobio novu ulogu. Kćerka je jako, jako rijetko željela da joj mama ponovo čita priče.

Volio bih kad bi slijepi ljudi doista vrednovali značaj Brajevog pisma i prihvatili ga kao dio identiteta slijepih. Jer, možemo koristiti nove tehnologije, možemo imati pristup novim znanjima, ali, ako ne poznajemo i ne koristimo Brajevo pismo ostat ćemo uskraćeni za pismenost koja je karakteristika svih ljudi, a odreći ćemo se i dijela našeg identiteta.

Suvad Zahirović

Tuzla, novembar 2020.